moja priča... moji snovi... https://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

ponedjeljak, 23.07.2018.

On je na putu...

Da, na putu je. Sletio je i sada putuje. Prvo ide kod svojih na dan, dva, a onda dolazi kod mene. Što će bit? Ne znam. Šta želim da bude? Ni to ne znam. Što on želi da bude? To najmanje znam.

Dakle D.je sletio na Balkan. Jučer kada je krenuo na put bilo mi je totalno svejedno što dolazi, a vrijeme je toliko brzo prolazilo... Pomislila sam, sad brzo prolazi jer ne razmišljam o tome. A danas kada je javio da je sletio, toliko me opalilo da ne mogu shvatit zašto je vrijeme "stalo"?! Come on! Kao da je sutra stoljećima daleko... Nisam i dalje sigurna želim li da dođe i na koliko dugo, ali ubija me čekati jer ga volim. Koliko god bila ljuta i koliko god me povrijedio i dalje se veselim vidjeti osobu koju volim. Pa eto, makar na 5 minuta. Iskreno, mislim, NA ŽALOST, da neće baš sve dobro proći između nas. Ja se molim i nadam još uvijek da ćemo imat sretnu obitelj i da će on ostati uz mene i sina... Ali u dubini duše znam da neće promijeniti mišljenje i da će otići tog "kobnog dana", 5.10.

Mali u stomaku je poludio danas!! Imam osjećaj da i on osjeća da mu ćaća dolazi... Ha ha. Nadam se samo da će ga, radi njega, pomaziti i poljubiti stomak jer još nije osjetio tatin dodir i nikada mu nije čuo glas...

Pisat ću vam... sretan

23.07.2018. u 12:19 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.